ZBOG ČEGA SVE VIŠE LJUDI TRAŽI POMOĆ PSIHOTERAPEUTA?

Brojna istraživanja pokazuju kako je nada u svijetlu budućnost, sreću i blagostanje pojedinca u današnje vrijeme značajno i ozbiljno narušena ili barem poljuljana. Naime, ljudi su pod pritiskom vanjskih događanja, različitih zbivanja u svijetu koja postaju sve izazovnija za održavanja optimalnog uravnoteženog psihofizičkog zdravlja i stabilnosti. Pandemija?! Ratovi?! Potresi, poplave, požari?! Ekološka neravnoteža?! Ekonomske krize?! Političke krize?! Ovdje, na žalost, nije završetak niza globalnih poremećaja i kriza s kojima se suočavamo.

Doista, teško je znati kako bi se trebali nositi s novim svijetom koji je zakucao na naša vrata, prepun nesigurnosti, neizvjesnosti, tjeskobe, straha od budućnosti itd. Navedeni izvanjski makro uzroci su samo jedna strana medalje.

Drugu stranu čini naš osobni mikro svijet, naš život, želje, potrebe, snovi… Postoje trenuci u životu svakog pojedinca kada nam se čini kako je sve krenulo naopako, osjećamo se nesretni, da je sve bez nade, da smo bespomoćni, izgubljeni, da smo sami… Suočavamo se sa porazima, neuspjehom, razočaranjem, ljutnjom, osjećajima nelagode, tuge, straha, usamljenosti,... i to na ovoj našoj osobnoj mikro razini koja nas često pogađa intenzivnije, dublje i ustrajnije nego neka globalna kriza.

Klijenti mi često govore kako osjećaju neku neobjašnjivu težinu, čak mučninu unutar sebe, svog bića, u tijelu. Beznađe. Bespomoćnost. Objašnjavaju kako se nalaze u fazi života koja djeluje nepremostivo „ovo nikad neće proći!“.



Tijekom odrastanja smo usvojili neke strategije borbe i preživljavanja od odraslih i vršnjaka u našoj okolini. Tako da smo zasigurno bili donekle spremni na izazove svakodnevnog života. No, velika je vjerojatnost da su se postojeći naučeni alati i strategije preživljavanja pomalo izlizali, prestali biti u potpunosti funkcionalni. Pojedini klijenti navode kako se osjećaju zaglavljeni u svom vlastitom postojanju ili kao „pred zidom“. Također učestalo govore o problemima spavanja, paničnim napadima, glavoboljama, pesimizmu, gubitku energije, osjećaju straha, napetosti, izbjegavaju druge ljude, druženja, ne mogu se opustiti, ne sjećaju se kada su zadnji put bili sretni… „Ne znam zbog čega se tako osjećam!“ „Što sa mnom nije u redu?!“

Čini se kako su potrebna neka nova znanja, neki novi pogled, nova perspektiva, drugačije gledanje na postojeću situaciju, neke drugačije vještine, tehnike, koje – slijedi dobra vijest – je moguće osvijestiti, naučiti, savladati, vježbati.

Naime, život je promjenjiv, nije moguće sve predvidjeti, kontrolirati, isplanirati, znati unaprijed odgovore na sva pitanja. Življenje je prepuno izazova, koji nas iznenade, ponekad i vrlo neugodno.



Prošlo je vrijeme kada se smatralo da samo ljudi koji imaju neku dijagnozu, traže pomoć, idu na psihoterapiju. Danas se smatra da je razgovor sa psihoterapeutom dio brige o sebi, dio mentalne higijene koja je potrebna svima nama. Primijetila sam kako su posebno mlađe generacije otvorenije za suradnju, oslobođeni su predrasuda.

Zahtjevne životne situacije u kojima se nađemo, možda nas samo malo poguraju ili snažnije motiviraju na razgovor s profesionalcem, odnosno u smjeru traženja i prihvaćanja psihoterapijske podrške, povjerljivog psihoterapijskom odnosa koji je ekskluzivan i jedinstven jer omogućava osnaživanje, uvide, porast svjesnosti, bivanje u sadašnjosti, dijalog, potom učenje i razmatranje novih drugačijih obrazaca ponašanja, kao i unaprjeđenje komunikacijskih vještina, uvažavanjem i poštovanjem kako sebe tako i drugih u svojoj okolini, empatijom i kapacitetom za vlastiti rast i razvoj te razumijevanje drugih itd.

Primarni cilj psihoterapeuta, pa tako i moj, je pomoći klijentu da se osjeća snažnije, podržano, da zajedno s klijentom stvaramo sigurno mjesto za osvještavanje kroz terapijski proces koji ima jednu toplu, ljudsku dimenziju koja omogućava evolutivnu novu razinu svjesnosti i kapaciteta za životne izazove. Već na kraju prvog susreta klijenti odlaze s riječima „hvala“, „baš mi je ovo trebalo“, „sada mi je lakše“, „sada sam mirniji/mirnija“, „vidim da me razumijete“, „osjećam da nisam sam/sama“, „sada kao da vidim svjetlo na kraju tunela“ i sl.

Bliski prijatelji, porodica i kolege mogu nas saslušati i ako imamo sreće donekle razumjeti, mogu nam čak i dati koristan savjet za rješavanje nekog problema, no to često nije dovoljno posebno kada se neka situacija ponavlja, komplicira ili traje dulje vrijeme.

Svakako je važno naglasiti da psihoterapeuti nisu čarobnjaci i da je psihoterapija proces, da željena promjena, emocionalna stabilnost, trajnije dobro raspoloženje, zahtijevaju kontinuitet.



Izraz psihoterapija, također je poznat kao terapija razgovorom, opisuje skup različitih metodologija i tehnika osmišljenih i dizajniranih kako bi bili od pomoći onima koji se nalaze u krizi, emocionalnim previranjima, tražiteljima novih vještina i znanja… Općenito u psihoterapijskom radu s ljudima ne nude se gotovi recepti izdvojeni od osobe, njegove ili njene posebnosti, karakteristika, obiteljskih prilika, iskustava odrastanja, obrazovanja, zatim onoga što voli, osobne povijesti, interpersonalnih odnosa…, profesionalna podrška je moguća kroz jedinstven i kreativan kontakt stvoren između klijenta i terapeuta. Svakom pojedincu se pristupa individualno, s punom pažnjom, u dobroj vjeri, zajedno pronalazeći postojeće kapacitete kao i cilj zajedničkog putovanja.